televizijski prijamnik (televizor), elektronički uređaj koji omogućuje prijam televizijskoga signala te njegovu pretvorbu u sliku i zvuk (→ televizija). Ulazni je dio televizijskoga prijamnika birač kanala. U njem se pojačava antenski signal, odabire željeni kanal u vrlo visokom (VHF) ili ultravisokom (UHF) frekvencijskom području te prebacuje frekvencija nositelja slike i zvuka odabranoga kanala u međufrekvencijsko područje. Detektiranjem složenoga međufrekvencijskoga signala nastaje videosignal i frekvencijski modulirani audiosignal, koji se pojačava, demodulira, privodi zvučniku i reproducira u zvuk. U televizijskom prijamniku u boji iz videosignala se izdvajaju luminantni i krominantni signal. Krominantni se signal dekodira, čime nastaju signali razlike za crvenu i plavu boju, koji se zbrajaju s luminantnim signalom dajući signale primarnih boja (plave, crvene i zelene), kombinacijom kojih se mogu dobiti i svi drugi obojeni tonovi. Signali primarnih boja ulazni su signali u dio televizijskoga prijamnika koji služi za prikazivanje slike.
Prikazivanje slike u televizijskom prijamniku treba biti sinkronizirano s postupkom analiziranja slike u televizijskoj kameri. Za sinkronizaciju služe sinkronizacijski impulsi, koji su sastavni dio složenoga videosignala. Oni se odvajaju od sadržaja slike u separatoru sinkronizacijskih impulsa, a nakon toga se vertikalni i horizontalni sinkronizacijski impulsi međusobno razdvajaju. Njihovom obradbom nastaju signali kojima se kontroliraju frekvencije izmjene linija i poluslika pri prikazivanju slike.
Osim za izravno praćenje televizijskoga programa, televizijski prijamnik služi i za reprodukciju s kućnoga magnetoskopa (tzv. videouređaj) DVD-uređaja (→ reproduktor), za prikaz informacija obrađenih u računalu, fotoaparatu i dr. Za prijam televizijskoga signala iz satelitske radiodifuzije ili digitalnih televizijskih programa iz zemaljske radiodifuzije potreban je dodatni prijamnik, koji se spaja s televizorom.
Katodna cijev (kineskop) rabi se od početaka razvoja televizije. To je elektronska cijev, u kojoj sliku stvara snop elektrona što se emitiraju s užarene katode i ubrzavaju prema zaslonu s fluorescentnim slojem te na njem stvaraju svjetleću točku. Na putu prema zaslonu snop se fokusira te otklanja u ritmu horizontalne i vertikalne frekvencije. Količina emitiranih elektrona u snopu ovisi o električnom naponu videosignala koji se dovodi na upravljačku rešetku, pa se promjenom napona mijenja broj elektrona koji dolaze do fluorescentnoga sloja i na taj se način djeluje na stvaranje tamnijih ili svjetlijih dijelova slike. Za prikazivanje slike u boji katodna cijev sadrži tri katode, s kojih se emitiraju tri elektronska snopa, a za upravljanje svakim od njih služi jedan od triju signala primarnih boja. U tom slučaju fluorescentni sloj na zaslonu kineskopa sadrži tri različite fluorescentne tvari koje, pobuđene elektronskim snopom, fluoresciraju u jednoj od triju primarnih boja, a raspoređene su pravilno, u obliku vrlo sitnih točaka ili vertikalnih linija. Ispred fluorescentnoga sloja nalazi se metalna maska s rupičastim otvorima ili vertikalnim prorezima. Metalna maska omogućuje da svaki elektronski snop selektivno pogađa samo pripadajuću fluorescentnu tvar. Tri susjedne točke koje svijetle crvenom, zelenom i plavom svjetlošću čine jedan slikovni element (tzv. piksel). Točke su tako male da se ne vide odvojeno, nego se njihove svjetlosti miješaju, stvarajući sliku u boji. Loša je strana katodne cijevi što je velika i teška, a s povećanjem zaslona povećava se i njezina duljina.
Zaslon s tekućim kristalima odlikuje se plosnatošću, manjom masom i manjom potrošnjom energije. U osnovnom stanju (bez uključenoga električnoga napona) kroz slikovni element takva zaslona svjetlost može proći, ali se priključivanjem električnoga napona dipolne molekule tekućih kristala međusobno izravnavaju, tj. zauzimaju pravilan prostorni položaj u kojem se zbog nastale anizotropnosti (→ tekući kristali) smanjuje količina svjetlosti što ju pojedini slikovni element propušta. Stoga se za pretvorbu videosignala u svjetlost i stvaranje slike na zaslonu na svaki pojedini slikovni element dovodi odgovarajući električni napon, koji određuje količinu svjetlosti što prolazi kroz sloj tekućih kristala toga slikovnog elementa. Pri stvaranju slike u boji svaki slikovni element sastoji se od triju podelemenata za primarne boje, a ispred svakoga podelementa nalazi se filtar koji propušta svjetlost samo jedne od njih. U usporedbi sa zaslonom katodne cijevi, zaslon s tekućim kristalima ima određenih nedostataka: njegov je raspon boja po slikovnom elementu manji, a slabiji je i s obzirom na prikazivanje brzih prizora, jer ovisi o razmjerno sporijim elektrokemijskim reakcijama.
Zaslon s plazmom može se predočiti strukturom malih neonskih žarulja koje se selektivno pale i gase matričnim adresiranjem. Sličan je zaslonu katodne cijevi jer također stvara sliku pobuđivanjem fluorescentnih tvari. U njem su slikovni elementi organizirani u pravilnu rešetku koja se sastoji od međusobno odvojenih ćelija okruženih elektrodama i ispunjenih smjesom inertnih plinova (argon, neon, ksenon), a svaka se ćelija sastoji od triju podćelija (za crvenu, zelenu i plavu boju). Dovođenjem napona na elektrode plin se ionizira i prelazi u stanje plazme, a prestankom djelovanja napona oslobađa se energija u obliku ultraljubičastoga zračenja, koje pobuđuje fluorescentne tvari na fluorescenciju. Promjenom napona na elektrodama svake podćelije, djeluje se na jakost svjetlosti koju emitira odgovarajuća fluorescentna tvar za crvenu, zelenu i plavu boju. Zaslon s plazmom izvrsno reproducira boje i prikazuje brze prizore bez kašnjenja.
